Četrdeset knjiga za ljetni odmor

Ljeto je idealno vrijeme da usporimo ritam i prepustimo se knjigama koje nas nadahnjuju, potiču na razmišljanje ili jednostavno pružaju užitak čitanja. Naši urednici i suradnici preporučuju vam četrdeset knjiga različitih žanrova – od poezije, putopisa, romana, slikovnica (za djecu i odrasle) do publicistike i esejistike – koje će vas obogatiti dok budete daleko od svakodnevice gdje „bruje zbivanja kao zvonjava“, kako je to u pjesmi Nemir zapisao Miroslav Krleža. Želimo vam ugodno „vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu“. (Uredništvo)

Za hodače i bicikliste

Goran Galić, glavni urednik

Svima koji ovoga ljeta odluče posjetiti sjeverni Jadran toplo preporučujem knjigu Kvarnerski otoci biciklom i pješice Lare Černicki i Staše Forenbahera. Autori su dvije godine obilazili Krk, Cres, Lošinj i Rab, šetali se i biciklirali od uvale do uvale, družeći se ponajviše s ovcama. Tumarali su starim putevima i napuštenim zaseocima, skrovitim plažama i kamenim gomilama o kojima piše i Ivo Oštarić u novoj monografiji Krk u prapovijesti u izdanju OMH u Krku.

Glavni urednik Vijenca Goran Galić i grafički urednik Mario Rogić

Knjiga donosi ideje za konkretne izlete s informacijama o duljini rute i znamenitostima, a namijenjena je hodačima i biciklistima rekreativcima umjerenih ambicija, ljubiteljima zagonetnih malih mjesta i povijesti zapisane u prostoru. Grafički urednik Vijenca Mario Rogić (naš Super Mario) biciklom je već prešao predloženu rutu, a od Zagreba do Krka biciklirao je 15 sati. Most je sada besplatan stoga predlažem da krenete od Krka. Pa do kud vas put odnese…

Kažu da je Zagreb najljepši u kolovozu, kad se isprazni pa prodiše. Za sve koji ostaju u gradu preporučujem da ga ovo ljeto istražujete uz knjigu Dubravke Zima Hodanje – poglavlja iz kulturne povijesti (izd. Naklada Ljevak), bilo da ćete obilaziti ulice, parkove i Gornji grad ili se na Veliku Gospu pješice uputiti do Marije Bistrice. Kako piše autorica, ljubav prema hodanju nije beznačajna kako se može činiti, hodanje je čvrsto povezano s poviješću europske filozofije, a mnogi kanonski filozofi i književnici bili su pasionirani hodači. Rousseau u Sanjarijama samotnog šetača tako piše: „Nikada nisam toliko mislio, toliko postojao, toliko živio, toliko bio ja, koliko onda kad sam putovao sam i pješice. U hodanju ima nešto što mi potiče i oživljuje misli.“ U iznimnoj Ziminoj knjizi upoznat ćete mnoge hrvatske povijesne hodače (putnike, prosvjednike, hodočasnike, flanere), a ako se pak odlučite za grupnu šetnju, na Facebook stranici Kuće Šenoa potražite datume njihovih tradicionalnih šetnji Zagrebom. Ovogodišnja je tema Sve žene Augusta Šenoe.

I za kraj, nešto za naše najmlađe čitatelje. Od srca preporučujem seriju slikovnica o dogodovštinama djevojčice Vere iz pera maštovite knjižničarke Davorke Premec iz Dječjeg odjela Knjižnice Savski gaj s izvrsnim ilustracijama Vande Čižmek! Uživajte u ljetu uz ­Vijenac i dobru knjigu, vidimo se u rujnu!

Ponovno rođenje riječi

Darija Žilić, urednica
strane književnosti

Moja ljeta od djetinjstva bila su većinom uz knjige i zamračenu sobu. Tada sam uživala čitajući klasike, jer ljeto je okrenuto kontemplativnom, samopromatranju. I zato preporučam prvu postumnu knjigu Vesne Krmpotić Izgubljeni biser, nađeni biser, biser u izdanju Planetopije. Podnaslov je Antologija jednog putovanja u sebespoznaju. To je sjajan poetski vodič satkan od poezije i proze, u kojemu se otkriva intimni portret velike umjetnice. I sama knjiga počinje od prapočetka, iz dana djetinjstva kada je Vesna još u rodnom Dubrovniku pisala prve stihove, neobičnu, zrelu za njezinu dob, pjesmu u kojoj govori o izgubljenom biseru, o onom sutra, o  nekom drugom, i tko će taj biser naći. Tu se otvara i pitanje: tko sam uistinu ja, zašto sam, čemu sam ja? „I upravo taj netko drugi sam ja“, piše ona, „tvorac i nalaznik izgubljenog bisera u našim jastvima“. Ona je Vesna, Flora, Vasante, Marija, Rozalija. Miješa se Istok i Zapad, istočno i zapadno, a pjesnikinja je tu da stalno zapisuje, otud i velik broj njezinih knjiga satkan u vjeri da poeziju čine riječi koje vjeruju da će dohvatiti nedohvat.

Roman Irene Matijašević Ljetni dan, naizgled prozračna naslova, zapravo je filozofično-poetsko štivo i referenca na posljednju knjigu Danijela Dragojevića Kasno ljeto. Upravo njegova pjesma Kasno ljeto pokazuje da je Dragojević „pjesnik oka“, koji ukazuje na nespoznatljivost ljetnog dana, jer u ljetu je najmanje tvarne supstancije, prisutno je nestajanje i poezija iz bića tad želi izlučiti njihovu neuhvatljivu, glagolsku srž, „svijetlo ništa“. Ljetni dan čudesna je knjiga o sazrijevanju pjesnikinje, koja piše o velikom Dragojeviću koji joj je bio mentor, o  nesvjesnom i političkom, obitelji i ljubavi... Knjigu prožima ljetno ruho, ljetni dah, kroz dolaženje do vlastitog glasa u procesu „pretvorbe pjesme u nešto drugo“, odnosno dolaženje do ponovnog rođenja riječi, kad se razbija spona jezika i predmeta i čuva poetičnost. 

Marguerite Yourcenar velika je, eruditska spisateljica, cerebralnog izraza. Preporučujem njezinu esej-knjigu Mishima ili vizija praznine u prijevodu Sanje Šoštarić i izdanju Disputa (urednik Stanko Andrić). Sjajna knjiga u kojoj autorica razotkriva život i opus velikog japanskog pisca Yukioa Mishime, prateći njegovo povezivanje zapadnog svijeta i Japana, kroz opsjednutost smrću koja je na kraju rezultirala samoubojstvom (seppuku). Temi metafizičke praznine treba se bez zadrške predati, jer lucidnost autorice pokazuje da se pišući o izvanjskom uvijek iznova govori o vlastitom jastvu.

Od čileanskog
do hrvatskog
pjesnika

Martina Perić, lektorica

„Biti čileanski pjesnik je kao da si peruanski kuhar, brazilski nogometaš ili venezuelanski model“, piše u svom nagrađivanom i od strane publike i kritike izvrsno prihvaćenom romanu Alejandro Zambra. Glavni lik romana Gonzalo, koji teži postati upravo paradigmatskim primjerom čileanskog pjesnika, dobiva međutim mnogo složeniju sudbinu; autor mu je namijenio da otkrije što to znači biti muškarac, ljubavni i životni partner, poočim (a zapravo otac), učitelj, i da – u konačnici pjesnik koji svojim senzibilitetom otvara put drugom piscu. U ovoj neobičnoj priči o još neobičnijoj „poobitelji“ Zambra, kojega bismo slobodno mogli nazvati književnim Wesom Andersonom, pokazuje upravo andersonovsku sklonost (crno)humornom, ali uvijek empatičnom pogledu na ljudske odnose, kao i vještinu začudnog slikanja emotivne boli toplim i zasićenim bojama.

U Čileanskom pjesniku (izd. Hena com, prev. Nikolina Židek) svi su likovi sudbinski povezani s književnošću, a osobna lektira bitan je element u njihovu poimanju života i međuljudskih odnosa. Tako i glavni ženski lik Carla na popisu naslova koji su je zasjekli onom poslovičnom Kafkinom sjekirom ima ni manje ni više nego svojevremeni književni hit francuske spisateljice Muriel Barbery Otmjenost ježa (izd. Litteris, prev. Zora Suton), priču o netipičnim kućepaziteljicama i neočekivanim savezništvima, i nježan podsjetnik da se uvijek može pronaći mali otmjeni zaklon od vulgarnosti svijeta. Sredovječna Renée koja iza paravana priproste kućepaziteljice strastveno uživa u Tolstoju i Mahleru, tinejdžerica Paloma koja vrlo ozbiljno planira samoubojstvo i bogati, profinjeni japanski filmaš Ozu dijele ne samo stambeni prostor u elitnoj pariškoj zgradi nego, još važnije, duhovni prostor međusobnog razumijevanja.

Od čileanskog do hrvatskog pjesnika, u duhovnoj geografiji, samo je jedan milimetar. Pjesnički prvijenac Ivana Škrabe Nježnost divljeg bilja (izd. Sandorf) dobrodošao je kamenčić u mozaiku hrvatskog suvremenog pjesništva. Ova zbirka, nevelika formatom, no itekako sadržajna, vraća lirski subjekt i čitatelja u svijet u kojemu su sunce i mjesec, ptica i rijeka, divlje bilje i bezuvjetna ljubav nositelji značenja i nježnosti života. Decentnim likovnim i grafičkim oblikovanjem knjižica postaje još podatnija u čitateljevoj ruci i duhu, a Ivanov „tajni akord“ odjekuje ne samo u njegovoj glazbi već i u poeziji i pronalazi put do onih koji su spremni slušati.

Uronite u knjige

Vesna Muhoberac, urednica
hrvatske književnosti

Sve tri knjige koje sam odabrala za ljetna čitanja odišu posebnom svježinom i emocijom, tako je Njegov miris poslije kiše Cédrica Sapin-Defoura (izd. Profil, prev. Željka Somun) idealan za razigrana jutra, Čiope Fernanda Aramburua (izd. Fraktura) za ugodna topla popodneva, a Zmajevo cvijeće Darije Žilić (izd. HDP) za kontemplativne večeri. A najbolje se čita uz kavu na barci, nakon plivanja oko Lokruma. Zatravit će vas i obuzeti Ubac u Njegovu mirisu poslije kiše, koji će vas pratiti na svakom koraku u ovome romanu o suživotu u kojemu se prikazuje karakter psa koji je mnogo više od suputnika, jer mijenja dimenzije svijeta, uključuje se u sve pore, ispunja emocije, kreira nov odnos prema slobodi, filozofiji optimizma i ljepoti trenutka. Uvijek ćete se vraćati ovoj knjizi o bernskom planinskom psu, najljepšoj pasmini na svijetu, hodati i trčati s njim planinskim lancima, kupati se, ponovno zavoljeti život. „Važno je biti tu, baš na ovom dijelu puta, uz ova tri kamena, pod ovim oblakom i u tom sjecištu sekundi koje zaslužuju da im posvetimo nešto svojeg nesređenog života. Uživajući u svakoj od tih minuta, život kao da se izdužuje.“

U nizu fascinantnih djela Fernanda Aramburua roman Čiope zauzima posebno mjesto. Neka vas ne obeshrabri duljina ovoga iznimnoga romana o dostojanstvu čovjeka i nadi, lako se čita, u izvrsnom prijevodu Željke Somun, znalački je i simbolično podijeljen na mjesece i dane, počinje od kolovoza, završava srpnjem. Vrlo suptilno progovara o smrti, osamljenosti, odlascima, rastajanjima, razočaranjima, o mediteranskome načinu života, uz zvukove čiopa, sudbinskim ljubavima. „Katkad pomislim da ne znam voljeti, započnem vezu i odmah je prekidam jer mi bude zamorno, uznemirujuće ili mi dosadi. Kakva šteta.“ Toni, srednjoškolski profesor filozofije, sklon je sumnjama, samokritičnim preispitivanjima razloga bivanja, uranjanjima u prošlost i odlučuje skončati život, ali svaki dan svoje knjige ostavlja na posebnim mjestima kako bi nekoga obradovao.

U pjesničkoj zbirci mistično naslovljenoj Zmajevo cvijeće Darija Žilić progovara o trenucima dana, smislu, pojavnosti, uranjajući ih u pravremena i praprostore, referirajući se na svoja komparatistička i filozofska znanja. Piše iskreno, služeći se urbanim jezikom, u leksičkoj paleti od žargonskih do književnoteoretskih pojmova, o svemu što je utisnuto u njezin život, u snove, metapoetski istražujući jezik i pisanje: „Prstima skulptor utiskuje male udubine u plohu“ (Pisanje). Svaka je pjesma mala kiparska skulptura ove nagrađivane hrvatske pjesnikinje koja samostalna, bespoštedna i svoja, hrabro i iznimno nadahnuto slijedi svoj put, tako da i ova zbirka nudi poetske bravure, pjesničke slike zaustavljene u vremenu. Uživat ćete.

Ljetna gubljenja i ponovljena čitanja 

Borko Špoljarić, glazbeni urednik

Ponovni susret s Izgubljenim zavičajem Slobodana Novaka dogodio se nenadano, potaknut festivalom koji u Rabu tematizira jedinstvene starogradske lokalitete – rapske kantune. Vila bana Perovića na vrhu Gornje ulice pokazala se jednom od idealnih destinacija manifestacije koja interpretira rapsku povijest i baštinu, a činjenica da je u njoj smještena Gradska knjižnica s imenom Slobodana Novaka nije ostavljala mjesta dvojbi. Ulomci iz romana, otisnuti na velikim pločama i raspoređeni po prostoru, prirodno su se stopili s nostalgičnim ozračjem vile i njezina skrivena đardina, a rad na odabiru citata trenutačno je prizvao u sjećanje i nezaboravni film Ante Babaje, a s njime i dojmljivu glazbu Anđelka Klobučara, nastalu na tragu Claudija Monteverdija. Ipak, više od svega, ponovno čitanje na nov je način razotkrilo zvučnost i ambijentalnu moćnost Novakove rečenice. Novak je doista znao uhvatiti duh našeg „kantuna“, a u njegovu Zavičaju sol je doista slana, sunce prži žestoko, a jedro broda s Kontesicom i Malim čulno je hrapavo od mora i vjetra. Pod dojmom pročitanog nametnuo se zaključak kako bi svako naredno ljeto moglo početi ponovnim slatkim gubljenjem u „amarkordu“ Novakova Zavičaja.

Kad smo već kod ponovljenih čitanja, nakon drugog čitanja 1Q84 Harukija Murakamija dojam nad pročitanim nije se pokazao nimalo slabijim. Murakami raspolaže velikom privlačnom silom, a usto i veliki je poznavatelj glazbe pa glazbeni connoisseuri mogu uživati u njegovim glazbenim referencama gotovo jednako kao što književni uživaju u literarnim. Ne čudi stoga da 1Q84 započinje referencom na Janáčekovu Sinfoniettu, premda se takav odabir može učiniti neobičnim. Osebujni glazbeni narativ toga djela, međutim, savršeno liježe na atmosferu i logiku Murakamijeva troknjižja koje se nedavno pojavilo u novom izdanju (izd. Vuković&Runjić, prev. Maja Šoljan). Jednako kao što roman postupno obavija čitatelja svojom „kukuljicom“, tako i Janáčekova Sinfonietta uvlači slušatelja u prostor suptilne, ali trajuće začudnosti. Janáčekovu Sinfoniettu, stoga, vrijedi imati u mislima dok ulazite u svijet 1Q84.

I za kraj, kad smo već kod različitih svjetova, ima jedna knjiga koja još čeka na svoje čitanje. Riječ je o romanu Howl’s Moving Castle britanske autorice Diane Wynne Jones. Roman je, naime, poslužio kao predložak istoimenom animiranom filmu Howlov pokretni dvorac Hayaoa Miyazakija. Moguće je da će naposljetku ostati zauvijek nepročitan, no ono što Miyazaki postiže u filmu budi znatiželju što se to nalazi u knjizi. S Miyazakijevim filmovima slično je kao i s nekim knjigama. Vrijedi im se stalno vraćati. Duge ljetne noći čine se idealnim dobom za takvo ponovljeno, prolongirano
iskustvo.

Čovjek i njegov odmor u punini 

Jelena Šporčić Prtorić, urednica deska

Mašta može svašta. A Istina može sve. Put od jedne do druge nije ni kratak ni lagan, ali je itekako isplativ. I može biti zabavan. Posebno ako ovo ljeto s djevojčicom Rikom prošetate Vrtom čudesa (Judith Bouilloc i Sara Ugolotti, izd. Verbum, prev. Jakob Filić) i dopustite si divljenje svemu stvorenom. U začudnom svijetu svete Hildegarde, „čitava je priroda živuća ljekarna“. Nevine i radoznale oči i čisto srce djevojčice Rike bivaju nagrađeni oduševljenjem dok joj svetica otkriva Istinu. Upravo u toj Istini nalazi se identitet čovjeka, kao i mjesto kojemu neupitno pripada. Sve je povezano – čovjek, priroda, svemir. „Bog je u čovjeku želio načiniti cijeli svemir. Svako je ljudsko biće vrt čudesa“, pojašnjava sveta Hildegarda svojoj maloj prijateljici kojoj u izlječenju bolesti ne može pomoći nijedna biljka iz vrta pa ona svoju snagu crpi iz vjere u Boga.

No što kad se slika o vlastitom identitetu s vremenom iskrivi? Kako se vratiti na početak i kako izbistriti pogled srca? Tišina daje odgovor. Ona je ta koja liječi fra Borisa dok se suočava s neizgovorenom istinom u romanu Tišina koja govori Gorana Rukavine (izd. Fidelissima, Varaždin). Fra Boris doživljava neočekivan susret i shvaća da tuđi grijesi i rane koje godinama sluša kriju pitanja i u njegovoj nutrini. „Šutnja je odsutnost. Tišina je prisutnost koja još ne govori“, usmjerit će subrat Petar fra Borisa tijekom jedne ispovijedi. Promjena koja nastupa zahvaća subraću koja znaju da samo zajedničkom molitvom i razgovorom mogu održati zajednicu zdravom. „Postoji glas koji zvuči kao onaj kojeg se bojiš. Ali taj glas nije osoba. To je rana. A rana progovara kad se boji da ćeš je napustiti. (…) Rane imaju svoj ponos. Kad osjete da ih ostavljaš, počnu vikati. Ne zato da te unište. Nego zato da te vrate u poznato“, reći će fra Boris mladiću Luki nakon što je i sam polako napuštao svoju ranu. Bio je to početak nove avanture s Bogom, one koja ne razočarava. Baš poput dobro provedenog godišnjeg odmora s kojeg se čovjek vrati odmoran i ispunjen mirom.

„Odmor uvijek može pobijediti ono što je u tebi umorno, bolesno i zlo. Jer odmor je u konačnici sam Bog“ poruka je Tomislava Ivančića u knjizi Za umorne (izd. Zaklada Tomislav Ivančić) koji kroz 27 poglavlja daje upute kako cjelovito odmoriti duh, dušu i tijelo, ne samo jednom godišnje, već svakodnevno. Za početak, dođite k sebi, dođite k Bogu i neka tišina i u vama stvori prostor u kojem će prebivati mir i Istina, prostor u kojem ćete se odmoriti u punini.

Putevi kojima se vraćamo

Karla Despot, urednica likovne rubrike

Nije slučajno što upravo ljeti češće posežemo za knjigama koje zahtijevaju sporije čitanje. Možda zato što tada dani postaju dovoljno dugi da dopuste lutanje, a ponešto rasterećenija svakodnevica napokon ostavlja dovoljno prostora za pomnije osluškivanje vlastitih misli. Među knjigama koje dobro pristaju takvim okolnostima posebno mjesto imaju one koje put ne razumiju samo kao fizičku udaljenost ili bijeg, nego i način promatranja – kao kretanje kroz krajolik, iskustvo ili vlastitu nutrinu. Premda se razlikuju po poetici, vremenu nastanka i prostoru koji opisuju Prorok Khalila Gibrana (izd. Planetopija, prev. Vesna Krmpotić), Približavanje zore: put 88 hramova Maje Klarić (izd. Fotopoetika) i Skitnje do Santiaga Ceesa Nootebooma (izd. Fraktura, prev. Radovan Lučić) dijele isti suptilan lajtmotiv puta kao simboličnog čina prisutnosti i koračanja kroz život.

Bezvremensko remek-djelo Prorok libanonsko-američkog pisca i pjesnika Khalila Gibrana jedna je od onih knjiga kojima se čitatelj čitavog života uvijek iznova vraća, a svakim novim čitanjem njezina se suština obogaćuje kroz prizmu mijena i iskustava koja je proživio. U pjesničko-filozofskim razmatranjima o ljubavi, duhovnosti, slobodi, radosti i boli Gibran ne nudi plejadu konačnih i isključivih odgovora, nego nadahnuće i otvorenost prepoznavanja temeljnih životnih istina i vrijednosti kroz proživljenost svakodnevice. Univerzalnost Proroka stoga ne počiva u općenitosti već u mogućnosti povratka kao podsjetniku da najvažnija putovanja nisu nužno ona koja uključuju prijeđene korake, nego ona koja nas oplemenjuju i mijenjaju iznutra.

Premda kod putopjesnikinje Maje Klarić put postaje doslovan, putopis Približavanje zore mnogo je više od pukog zapisa prijeđenih kilometara. Koračajući stazama drevnog budističkog hodočašća koje povezivanjem svih 88 hramova zatvara puni krug oko japanskoga otoka Shikokua, Maja Klarić vlastito iskustvo hodanja prepleće s putovanjima redovnika Kukaija i pjesnika Matsuoa Bashôa. Oslikavajuãi povijesni i kulturoloðki kontekst te uvodeãi èitatelja u budistièki i zen budistièki pogled na svijet, hodoèaðãe se postupno pretvara u neðto viðe od kretanja kroz prostor – u iskustvo sporosti, suočavanje s prolaznošću i duhovno približavanje samome sebi.

I Skitnje do Santiaga velikog erudita Ceesa Nootebooma govore o putu, ali na drugačiji način. Premda polazi od hodočašća prema Santiagu, njegova knjiga nije tek putopisni izvještaj, nego meditativan i slojevit portret Španjolske – zemlje koja se čitatelju ukazuje posredstvom pejzaža, gradova, povijesti i kulturne memorije. Kod Nootebooma putovanje postaje način čitanja prostora, a prostor način razumijevanja svijeta. Sličan pogled prisutan je i u njegovim drugim djelima, osobito zapisima o Japanu, u kojima udaljeni krajolici postaju povod za promišljanje vremena, prolaznosti i načina na koji oblikujemo vlastiti pogled na stvarnost.

Prizme životā, njihove boje i sjene

Ida Hitrec, izvršna urednica

Ako ljeto želite provesti s jedinstvenom i intelektualno izazovnom knjigom, neka to bude roman Pjesma o rodi i dromedaru Anjet Daanje, proglašen najboljom nizozemskom knjigom 21. stoljeća. U maestralnom prijevodu Radovana Lučića knjiga je objavljena u izdanju Naklade Ljevak. Eliza May Drayden, oblikovana prema Emily Brontë, pripovjedno je, metafizičko i gravitacijsko središte romana, oko kojega je istkano jedanaest poglavlja. Od Engleske, preko Francuske do Nizozemske – od vjetrovitih vriština Yorkshirea u 19. stoljeću, preko Prvog svjetskog rata u Pikardiji sve do Groningena 2007. godine, tijekom 160 godina priču o Elizi May čitatelj rekonstruira kroz jedanaest zasebnih priča, kroz prizme mnogih života, kroz pisma, zapise biografa i sjećanja. Elizin se þivot, kroz kompleksnu polifonijsku strukturu, zrcali u þivotima drugih, ali i njihovi se þivoti zrcale u njezinu. A kad pomislite da vam je jasnija, ona ãe se opet rasplinuti – sve te prizme þivotâ ne otkrivaju istinu o Elizi nego mnoðtvo moguãih viđenja pritom i stvarajući i rastvarajući vrijeme kroz koje se ponavljaju obrasci ljudskih iskustava čineći ovaj roman i misterijom i vrhunskom meditacijom o životu, smrti, prolaznosti i vremenu.

Sjene u kojima budete tražili zaklon od sunca neka budu poticaj za čitanje eseja o tradicionalnoj japanskoj estetici U pohvalu sjene Junichiroa Tanizakija (izd. Planetopija, prev. Vojo Ðindoliã). Kroz davni Japan, u kojemu su sjena i priguðeno svjetlo stvarali ljepotu interijera, posuda, tijela, odjeãe, kazaliðta nô i kabuki… Tanizaki pokazuje da bez sjene nema ni ljepote, pozivajući nas da ugasimo električne uređaje, prigušimo blještavilo i vratimo se ljepoti naslućivanja. Na naslućivanje i osluškivanje poziva i knjiga Da bi vidio kakva je kuća Jasmine Kosanović (izd. Sandorf). Ova nježna oda mediteranskim interijerima, plavetnilu mora, simbolici noćnog neba te stvaranju ujedno je i poziv na kontemplaciju. Očarat će vas krasne ilustracije i poetski zapisi, ogrnuti ugodnom melankoličnom čežnjom, a miris mora, naranča, limuna, smokava, svježina prozračnih brežuljaka i koprene satkane od prostranstva zvjezdanog neba zasanjat će vas. A sanjariti možete i s knjigom Priče iz Planina Petra Zoranića Milane Vuković Runjić (izd. Vuković&Runjić) s izvrsnim ilustracijama Vendi Vernić. Ako i ne budete uz more ili u planinama, ova će vas imaginativna suvremena reinterpretacija prvog hrvatskog romana napisanog 1536. povesti u Arkadiju, u uspon na unutarnju planinu – tamo ćete okrijepiti svoj duh družeći se s pastirima i vilama u divnim bukoličkim krajolicima, u kojima i hrvatska baština sjaji.

Putujmo kroz vrijeme

Danijel Hrgić, urednik rubrike Ogranci MH

Ljetno godišnje doba za mnoge je prilika da svoja stalna boravišta zamijene nekim novim vidicima, avanturama i doživljajima. Za one, pak, kojima je čitanje užitak i omiljena razbibriga, to može značiti uranjanje u svjetove koji će ih odvesti u književne sfere kojima inače nisu skloni, kao i na putovanja za koja se nikad ne bi odlučili. Stoga je prva preporuka jedno kratko putovanje, ali ne prostorno nego vremensko, viktorijanskim klasikom „oca moderne znanstvene fantastike“ H. G. Wellsa Vremenski stroj (izd. Hangar 7), i to u novome prijevodu Predraga Raosa. Riječ je o kratkom romanu u kojem Wells problematizira klasno podijeljeno društvo viktorijanskog razdoblja, predviđajući njegovu evoluciju tijekom 800.000 godina. Lako čitljivim jezikom, kratkoćom i akcijom, ovaj roman može poslužiti kao ulazna točka za sve one koji žele zakoračiti u svijet znanstvene fantastike.

Druga je preporuka putovanje u stvaralaštvo i imaginaciju Igora Kordeja, jednog od naših najpoznatijih strip crtača, ilustratora, grafičkih dizajnera, ali i scenarista i scenografa koji je u izdanju Draw! nakladnika Fibra čitateljima odlučio ponuditi presjek svoje, više od 50 godina duge karijere. Oslanjajući se još malo na viktorijanske književne likove, Kordej svoj rad uspoređuje s doktorom Jekyllom i gospodinom Hydeom, jer je osim svoje doktorske strane (crtanja stripova), ovom zbirkom želio prikazati i onu drugu, manje poznatu dizajnersku i ilustratorsku djelatnost, koja je mnogima, mada toga nisu nužno svjesni, poznata na više od 150 naslovnica koje je Kordej izradio za nakladničku kuću Algoritam. Poseban je naglasak stavljen na primijenjenu umjetnost i njezine grane u nestajanju – novinsku ilustraciju, ručno slikani plakat i logotipe koji su danas prava rijetkost, a svjedok su nekih prošlih vremena u kojima se poticalo razmišljanje izvan okvira. Sve to Kordej u ovoj zbirci predstavlja uz moto „Živjela raznolikost!“. Izađimo stoga i mi iz okvira i otputujmo prema novim horizontima.

Uz bocu vrhunskog vina

Vedran Obućina, urednik društvene rubrike

Pjenušava vina, lagane malvazije, ali i poneki snažan dingač, obilježit će mnogima ljetne boravke u konobama i restoranima, pa preporučujemo pročitati monografiju Tanje Baran Hrvatska vinska kultura u kojoj pratimo razvoj svjetske vinske kulture i utjecaj na hrvatsku, razvoj hrvatske vinske kulture od stoljeća sedmog do danas, pijačka društva, klubove, vinske običaje i svece, hrvatsku vinsku kulturu u umjetnostima: književnosti, likovnosti, glazbi. Najpoznatije su hrvatske vinsko-pajdaške regule objavljene u cijelosti: Križevački štatuti, Zagrebačka puntarija, Varaždinski fureš, Ivanečka smešancija, Krapinski vandrček, Turopoljski štatuti, Koprivničke regule i Svetojanska lumparija, kao i nadaleko poznati Veliki ritual o krštenju mošta... Knjiga ima 390 likovnih priloga, a uz čitanje se preporuča i boca vrhunskog vina.

U zabačeno francusko selo Ars dolazi skroman i naizgled posve beznačajan svećenik – Ivan Marija Vianney. Bez posebnih darova i nesiguran u sebe, ali nepokolebljive vjere, započinje tiho djelo koje će potresti čitav kraj. Njegovo su oružje molitva, pokora i neumorna ljubav prema dušama. I kao u napetom srednjovjekovnom nastavku, svećenik se neprestano suočava s demonima koji ga pokušavaju zastrašiti i slomiti. Svetac i njegov demon uzbudljiv je roman i najpoznatije djelo autora Wilhelma Hünermanna (1900–1975), koje je nadahnjivalo naraštaje hrvatskih čitatelja, i koji oživljava sveca koji nam je blizak u našim slabostima i duhovnim borbama.

Diplomat i umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti, kojega sam ponosan student, napisao je knjigu ozbiljne diplomacije, ali i zabavnih zbirki anegdota, pisanu odmjerenom, vedrom ironijom – Diplomacija iza kulisa. Damir Grubiša govori o povijesti te službe, o velikim diplomatima, od Talleyranda i Metternicha do Henryja Kissingera, i tragikomičnim amaterima i varalicama, špijunima, zloupotrebama diplomatskog imuniteta, sitnim i velikim lukavštinama, bizarnim počasnim konzulima, adutu vina i hrane. Osvrće se Grubiša i na prikaze diplomacije u književnosti. Grubiša je dobrohotno kritičan prema hrvatskoj diplomaciji i nemilosrdan prema diplomacijama velikih sila, od francuskog Quai d’Orsaya, preko talijanske Farnesine, do moćnog američkog State Departmenta. Usprkos svojem lažnom ili stvarnom elitizmu, diplomacija, zaključuje Grubiša, mora biti u službi građana i mira.

Živi bili pa vidili!

Anamarija Mrkonjić, urednica rubrike
Obrazovanje i mladi

Kaže Krešimir Bagić u panorami hrvatskoga pjesništva Prijeći preko svega da je u 2023. i 2024. izašlo oko 500 novih pjesničkih knjiga. Dodajte k tomu još 2025. i 2026. i računajte koliko li je knjiga izašlo u te četiri godine dana. Koliko li smo minusa na svojem popisu čitanja zaradili u te četiri godine dana? Počnite najprije s pjesničkom zbirkom Polje, slama, žudnja (izd. Fraktura) i proslavite s Evelinom Rudan ljubav, slobodu, (usmenu) književnost i stih, a i Nagradu „Vladimir Nazor“ za književnost za 2025. Kaže jedan novinski članak: „Bila je gužva na promociji njezine knjige, donosile su se stolice, ljudi su i stajali…“ Kako i nećemo? Kad se samo sjetimo ljekovitoga Smiljka i čas inatljive, čas odrasle, čas zaigrane pa strastvene čitateljice Veline… A nije ni ova lirska kazivačica toliko drugačija. Snaša mlada, snaša krepka, obuzeta stalnim mjestima u usmenoj književnosti koji je zavode, pa nam razotkriva čin pisanja, pa izmišlja, pa skače u drugu pjesmu jer pjesma bolje zna, pa se raspravlja s kanonom, s književnim teorijama i s fragmentima ljubavnoga diskursa. A ako se premjestite ispod trešnje, možda vam ostavi i kakvo zavodljivo tamno mjesto koje morate sami odgonetnuti, prije puse, poslije doručka. Ju, alaj ćete se naigrati, nasmijati, ljubovati i napričati s ovom zbirkom!

Ako ste (poput mene) u vječitom strahu da nećete stići ni trunku svjetske književnosti tijekom života obuhvatiti, prevest će vas preko rijeke Odre Đurđica Čilić i pomoći s antologijom poljske poezije 20. i 21. stoljeća u izdanju V. B. Z.-a naslovljenom Drugog kraja svijeta neće biti. Ako nas je zbirka Polje, slama, žudnja naučila da se ipak sve događa u nekom ritmu, a ritam je predcivilizacijska stvar, potvrdit će nam to i ova antologija, a i darovati, kako kaže njezina priređivačica, pokriće tvrdnji da je sve ono što je uistinu važno već rekla, ili da barem pokušava reći, upravo poljska poezija. Upoznat ćete se s najvažnijim imenima poljske poezije i mapirati karakteristike nekoliko epoha – od Mlade Poljske, preko poezije međuraća, generacije ‘56, „prokletih pjesnika“, novovalne poezije i pjesničkih dometa tranzicijskog perioda, i konačno suvremenih autorica i autora. Susrest ćete se s mnogim imenima koja vjerojatno nećete znati pročitati, a kamoli izgovoriti, ali čiji ćete jezik znati govoriti, čiji će vas jezik dirnuti, opomenuti, uplašiti, promijeniti i oživjeti. Ubrzo ćete se naći u onim nekima, nekima kojima je draga poezija…

Rekonstrukcija vremena 

Gloria Lujanović, novinarka

Ljeto je, u mom poimanju svijeta, još uvijek vrijeme raspusta, bez obzira na to što više ne živim u svijetu školskih i fakultetskih raspusta. A raspust, ta skoro pa zaboravljena riječ našeg jezika, upućuje da vremena ljeti toliko ima da se čovjek, u jednom trenu, upita hoće li ga stići potrošiti. Zato počinjem Mediteranskim brevijarom Predraga Matvejevića – knjigom koju nikad ne možete do kraja pročitati, knjigom koja vas svakim novim čitanjem iznova oduševi i otkrije svjetove za koje niste slutili da ih je moguće, kao Matvejević, uopće vidjeti. Mediteranski brevijar knjiga je kojoj se treba vraćati. Ima li prigodnijeg trenutka za taj povratak od vremena raspusta: raspusta kakve pamtimo više nema, a nema ni Matvejevićeva Mediterana. Mediteran kakav smo poznavali ili barem vjerovali da postoji nestaje pred očima svijeta i postaje prostor utopljenika. U njega, u mare nostrum, vjeruju  još samo poneki mistik, izopćenik, posvećenik. Tako je svejedno: kad nestane vjere u ljude, ostaju more i knjige.

Roman albanskog pisca Ariana Leke U traganju za izgubljenom košuljicom, što ga je za hrvatsko izdanje kod Neolita preveo Mendu Imeri, a prilagodila Željka Somun, podsjeća da postoje zemlje u kojima mora ima, ali ga nije ni uputno ni poželjno promatrati, gledati, vidjeti. Nije dobro vezati svoju, a ni sudbinu svoje zemlje uz more. Bili su to zahtjevi albanskog komunističkog režima, međutim, ljudsku, ali osobito dječju potrebu da vidi i ono čega ne smije biti, svaki režim podcijeni, a sebe precijeni: ništa na ovom svijetu ne traje vječno. Ljudi odrastu pa postaju pisci, moreplovci. Vrate more tamo gdje je i bilo. Skinu s njega zavjesu.

Iza te zavjese je i 1983. Miljenka Jergovića, podnaslovljena Romaneskni manevri, u kojoj nas autor, kroz one velike i manje velike događaje bivše Jugoslavije, kako su ih tumačili i predstavljali tadašnji mediji, vodi u brojne stvarnosti i realitete koji se ponekad nadopunjuju, jedna drugu demantiraju, i u konačnici čine precizniju, kompleksniju i šarolikiju povijest tog vremena od one isprazne i suhoparne koju nude službene historiografije ovoga vremena. Književnost vidi sve ono što historiografija želi prešutjeti, zaboraviti ili kad joj treba preuveličati, ali i dokaz da smo živi po onom čega se sjećamo. Malo što je u čovjeku tako sposobno biti istodobno i blagoslov i prokletstvo kao moć, kao mogućnost sjećanja.

Kada imamo vremena za klasike, uzmimo (i) dramske!

Leon Žganec-Brajša, urednik kazališne rubrike

Ljeto je vrijeme sabiranja svih naslova koji se nisu uspjeli pročitati tijekom godine, ali i razdoblje u kojem kolorit, barem u hrvatskom kontekstu, ostavlja nepogrešiv mediteranski trag. Onog specifičnog osjećaja u kojem nasljeđe susreće osjećaj odmornog „nemoranja“, velike riječi stoljeća kuglicu sladoleda, a sunce i sol antičke spomenike. Stoga su u ovim preporukama tri naslova koja, iz različitih pozicija, osvjetljavaju kazališne doživljaje tog razdoblja. Prvi je Krleža, čiji se Aretej, tekst koji je amblematski zaživio upravo u mediteranskom Dubrovniku, postavši jedna od ključnih predstava bogate povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, može čitati u novom izdanju koje zajednički objavljuju Školska knjiga i HAZU.

Romanca o tri ljubavi Antuna Šoljana dramski je tekst koji baštinskim (anti)uzorima pristupa potpuno iz drukčije perspektive, pružajući specifičnu, finu ironijsku potku nasljeđu koje se istovremeno podvrgava (post)modernom prevrednovanju i pomaknutoj afirmaciji. Tekst je prošle godine ponovno tiskan, u nakladi Vuković&Runjić, stoga to može biti povod da mu se vratimo.

Konačno, marljivi dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković proveo je mnoge sate u razgovoru s Nevom Rošić, jednom od rijetkih pravih glumačkih „stupova“ hrvatskog teatra, a zatim sabrao i obradio i glumičina mladenačka pisma. Ta riznica probiranja po sjećanjima, objavljena je pod naslovom Nevina kazališna sjećanja u izdanju Hrvatskog centra ITI, u njihovoj dugovječnoj i kazalištu posvećenoj biblioteci Mansioni. Drukčije štivo od prethodnih, nije dramski tekst, no ima sva obilježja, moglo bi se ustvrditi, „živog klasika“.

U svim ovim naslovima, osim nasljeđa, ima i Mediterana, ne uvijek lako dokučivog, ali prisutnog u beskrajnim iteracijama koje ne onemogućuju gubljenje kulture iz vida. Koliko god kuglica sladoleda stajala i koliko god od njih ne vidjeli spomenike. Drugim riječima – ljeto je vrijeme intenzivnog čitanja za koje inače nema vremena. Klasici su literatura najčešće odlagana upravo za to vrijeme. Ove godine dovoljno je novih i dostupnih izdanja da se među njih uvrste (i) neki dramski!